POTPISAN SPORAZUM O SARADNJI SA NACIONALNIM ARHIVOM ESTONIJE  I OTVORENA IZLOŽBA U TALLINNU „SREBRENIčKI INFERNO“

Sa Priitom Pirskom, direktorom Nacionalnog arhiva Estonije, uspostavio sam kontakt zahvaljujući  zajedničlkim prijateljima u arhivskom svijetu i vrlo brzo dva arhiva su ustanovila prvo korespodenteske odnose  a potom i institucionalne. Susreli smo se u Tallinnu, glavnom gradu Eastonije, 19. januara 20016. godine nakon što smo dogovorili postavku izložbe Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine koja tretira genocid u Srebrenici. Put avionom započeli smo 17. januara a u mojoj delegaciji su bili arhivista Admir Hadrović , tehnički sekretar Maida Jakubović i drugi. Pravo da kažem nakon onolikih magli u Sarajevu mislio sam da nećemo  odletjeti za Tallinn.  Ali, gle, tih dana pred sami put, Sarajevo je bilo bez magli a tog dana svaki čas smo gledali internet da se obavijestimo hoćemo li uopće poletjeti. Večernji let planiran je za 20:30 sati. Nije bilo nagovještaja da će biti otkazan, ali u startu se znalo da će kasniti... Najprije je najavljivano kašnjenje od dvadeset minuta, ali to se oteglo na dva sata. No, najvažnije je da smo ušli u avion i tada smo već bili sigurni da ćemo poletjeli. U Sarajevu je snijeg već počeo da pada kada je avion snažno zarulao po pisti snježnog aerodroma. Let do Istanbula je protekao u prijatnoj atmosferi, ali smo primijetili da avion nad Ataturkovim aerodromom kruži, jer je izgubio redosljed slijetanja. Bilo je divno posmatrati prijestolnicu svijeta iz ptičije perspektive obasjanog u noći. Nakon što smo sletjeli obavili smo formalnosti vezane za prekid saobraćaja. Slijedilo je nekoliko sati odmora u hotelu „Ramada“ i onda ponovo ujutro let za sjever Evrope. Preko tri sata avion leti od Istanbula do Tallinna.

Dobrodišlica u Tallinnu

U glavnom gradu Estonije našu delegaciju je čekao kombi Nacionalnog arhiva Estonije kojim smo se dovezli do hotela  Bern, koji će biti naša adresa u narednih sedam dana. To je lijep ali skroman hotel u centru estonske prijestolnice. No,  mi smo bili zadovoljni, jer Arhiv Federacije BiH nije bogata kuća, a naša delegacija koja je proputovala svijet nikada nije tražila ništa specijalno. Na ovaj put smo otišli uz mnogo neizvjesnosti, jer zbog početka godine nije bilo šanse da dobijemo ijednu marku za ove potrebe. Problemo smo riješili tako što je direktor platio troškove hotela. U protivnom naša ekipa ne bi mogla otputovati na ovaj vrlo značajan put kojim smo željeli predstaviti golgotu muslimana Bosne i Hercegovine koji su pretrpjeli stravičnu cijenu u nametnutom ratu. Još da kažem da smo koristili usluge Turkish airlinesa koji je upola jeftiniji od drugih konkurentskih avio prevoznika, a uz sve to ima najbolju uslugu u avionu. Pri tome sam imao veoma korektan tim saradnika koji znaju svoje dužnosti i koji se ponašaju krajnje disciplinovano pa direktor nema nikakvu potrebu da ih usmjerava šta da rade ili da nešto ne rade. Za osam godina koliko sam direktor ovog kolektiva uspjeli smo da izgradimo tolerantnu atmosferu, punu razumijevanja i prijateljstva.

Sutradan, u nedjelju, imali smo dovoljno vremena da razgledamo Tallinn. Nacionalni arhiv Estonije dodijelio nam je ljupku arhivisticu Birgit Kibal, koja je očigledno „Katica za sve“ u  tamošnjem arhivu. Ona stanuje u Tartuu, univerzitetskom gradu na jugu Estonije iz koje su ponikli mnogi estonski naučnici, političari, javne ličnosti. Ali, svakog jutra Birgit je dolazila u Tallinnu da nam pokaže  estonsku prijestolnicu i kaže nam riječ dvije o povijesti Estonije, tako da ćemo vidjeti mnoge znamenitosti, a posjetićemo i protestantske crkve (Estonci su luterani), ali i ruske pravoslavne crkve, kojih u Tallinnu ima dosta. Računa se da Rusa ih ima oko 24 posto. Luterani su protestanti i reklo bi se da nisu naročito pobožni, takav dojam ne ostavalja popunjenost njihovih crkava, ali zato su Rusi jako pobožni. Njihove crkve su pune a vidjeli smo da se veliki broj posjetilaca krsti pred crkvom i da ih dosta napušta crkveni prostor krećući se unartrag. Kada smo ušli u pravoslavni hram jedna Ruskinja iznenaðena što se naša delegacija ne krsti razvezala je „priču“ na ruskom jeziku jednom članu naše delegacije, misleći (a to smo shvatili)  da smo bogohulni Rusi. Brzo je shvatila da nismo tog kova.
 
Toga dana posjetili smo i Muzej okupacija, gdje smo predali izložbeni materijal kustosu Martinu Andrelleru, koji je rekao da će on sam postaviti izložbu tako da je ovoga puta Admir Hadrović mogao da uživa, jer je sad imao dosta slobodnog vremena. Muzej je  inače privatni i u njemu se postavljaju reprezentativne izložbe, a našu je uz g. Andrellera postavio kustos Sander Jürisson. Rekli su nam da je Muzej podigla bogata emigrantica koja je nekada živjela u Tallinnu. Ovdje smo zatekli već izložbu koja tretira posljednji ukrajinsko-ruski rat, autor je jedan Ukrajinac. Skroz zanimljiva izložba u kojoj je predstavljena ukrajinska  odbrana jednog  ratnog objekta. Na izložbi su se okupili broijni predstavnici javnog i političkog života Estonije, a meðu publikom je bilo pet ambasadora iz zapadnih zemalja, biolo je vojnih atašea. Govorili smo Merilin Piipuu, direktorica Muzeja okupacija, u kojem je održana naša izložba i ja. Svjedočila je i ona potresno o srpskom zločinu koji se dogodio u bosanskim vrletima Srebrenice u kojem je ubijeno 8.372 Bošnjaka. Naravno, moj govor očekivan je sa posebnom pažnjom i čini mi se da se ni muha nije čula dok sam pripovijedao o srpskom genocidu nad Bošnjacima. 

Potpisivanje Sporazuma o saradnji

Inače, na ulicama Tallinna je jako hladno, temepartura „reže“ i  do 12 stepeni ispod nule... Prije našeg dolaska temeperature su padale do 25 stepeni ispod nule. Ali atmosfera je bila veoma prijatna, čemu su pridonosili naši sagovornici Hedig Mäe, Liina Maadla. Mairold Kaus, Pearu Tramberg, Lea Tegelmann,Lauri Leht, Kaia Ivask,Maive Mürk, Indrek Kuuben, Jaak Koidduaru, Ruth Tüdor...  Svi pobrojani su nam govorili o onome što su najbolje znali, a posjetili smo Filmski arhiv, Historijski arhiv, Državni arhiv kao i druge arhive.  Sve eksperti iz svojih oblasti, tako da nam je boravak u Estoniji ostao u prijatnoj uspomeni, jer smo ovdje došli u radnu posjetu.
Naročito je bila impresivna posjeta Pomorskom muzeju na obalama Baltičkog mora, gdje smo se posjetili jedan brod - ledolomac koji je tu definitivno ukotvljen, jer je star a i skup za eksploataciju. Zatim smo pogledali unutrašnjost muzeja, koji je zapravo jedan veliki hangar veoma lijepo ureðen, gdje smo mogli ući sada već penzionisanu sovjetsku podmornicu. Istina, svi članovi naše delegacije nisu se usuðivali ući u trbuh podmornice koja je djelovala „strašno“ za kopnenog čovjeka.  U tome nam je pomogao kustos Muzeja Hermann Miller, koji nam je do detalja pričao o brodovima i podomornicama. Moja želja da dodirnem Baltik ostala je neispunjena jer jednostavno nije bilo prilike. Brod je bio ledom okovan, a dodirnuti površinu mora bilo je nemoguće zbog visine broda.

Tokom ove posjete posjetili smo arhiv u Tartuu koji je udaljen prema jugu 186 km. Krenuli smo u 8:00 h, još dok nije ni svanulo (kasnije sviće)  i do tamo nam je trebalo oko dva i po sata vožnje. Tartu ima najpoznatnije sveučilište, koje je osnovano početkom 17. vijeka  i mnoge javne ličnosti su se školovale upravo ovdje. Tartu se smatra intelektualnim i kulturnim središtem Estonije. Obišli smo arhivske prostorije koje čuvaju historijsko blago Estonije, zavirili u prošlost ove zemlje, pogledali šta imaju zabilježeno o Bosni i Hercegovini. Ispostavilo se da imaju sasvim malo historijske graðe o Bosni i Hercegovini i tek ponešto o Jugoslaviji. U tome smo vidjeli opravdanost naše posjete ovoj lijepoj  državi sa mnogo malih jezerca,  sa  ravnicama  i najvišim vrhom, svega 318 metara.

Nakon što smo obišli univerzitetsku četvrt prošetali smo ulicama ovog grada, napravili nekoliko fotografija i vratili se u Nacionalni arhiv Estonije, koji je bio okićen bosanskohercegovačkim i estonskim zastavama. Ovaj topli gest primijetili smo još prilikom dolaska jer su na zgradi iznad ulaznih vrata visile zastave dvije suverene države. Atomosfera je bila veoma prijatna, a posebno popodne 21. januara kada je zakazana svečanost potpisivanja Sporazuma o saradnji Nacionalnog arhiva Estonije i Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine. Potpise smo stavili generalni direktor Priit Pirsko i ja, a nakon toga sam se u ime Arhiva Federacije BiH upisao o knjigu utisaka. Ovom prilikom pozvao sam direktora Nacionalni arhiv Estonije da učini zvaničnu posjetu Arhivu Federacije što je sa zadovoljstvom prihvaćeno, a datum posjete biće naknadno utvrðen. Svečanost se nastavila, mi smo institucionalizirali naše odnose, a onda smo krenuli nazad na put u Tallinn, pri čemu smo sna odlasku svratili da vidimo novopodignutu zgradu u koju će useliti Nacionalni arhiv Estonije za mjesec dana. Za ovu zgradu i sve u njoj vlada Estonije platila je 16 miliona eura finskom izvoðaču radova. Mogli smo gledati sa divljenjem na ovaj potez estonske vlade i poželjeti da sutra Vlada Federacije BiH donese odluku da Arhivu Federacije ustupi neku makar polovnu zgradu u kojoj bismo se napokon „smirili“. Ne znamo da li smo vjerovai u to, ali jesmo istinski željeli da se to desi, da i mi dosanjamo san o svom prostoru.

Time je za nas bila završerna posjeta Estoniji. Ispraćaj je bio u našem hotelu Bern, a do aerodroma koji se zove Lenart Meri, po bivšem predsjedniku Estonije, dovezao nas je isti automobil koji je bio na dočeku. Ponijeli smo sliku neobično lijepog aerodoroma na naš dug put prerma Istanbulu u koji smo stigli u večernjim satima. Odmah smo saznali da ćemo boraviti nešto duže u gradu na Bosforu, jer je otkazan predviðeni let za Bosnu i Hercegovinu planiran za jutro sljedećeg dana. Novo vrijeme planirano za naš polazak bilo je sljedećeg dana u večernjim satima, a Turkish airlines se pobrinuo da nam odmor bude prijatan u hotelu Green park sa pet zvjezdina. Tako se srećom po nas ovaj put produžio još malo a mi smo nenadano mogli odmarati nakon intenzivne posjete dragoj Estoniji. Ali, radovali smo  se da smo uspostavili nove odnose prijateljstva sa arhivistima Estonije.