18-20. maj 2016. godina
OPOMENA ZA BOŠNJAKE I OSTALE BALKANSKE NARODE
Direktor Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine prof. dr. Adamir Jerković održao je u Warszawi predavanje za arhiviste centralne, istočne i zapadne Evrope i Azije o temi: „Kontinuitet velikosrpske hegemonističke politike kroz agresije i perfidne otimačine zemlje putem agrarnih reformi i kolonizacija“.
S obzirom na veliki značaj teme, danas objavljujemo tekst na bosanskom jeziku, a sutra će naši inostrani korisnici imati ovaj isti tekst na engleskom jeziku.
KONTINUITET VELIKOSRPSKE HEGEMONISTIčKE POLITIKE KROZ AGRESIJE I PERFIDNE OTIMAčINE ZEMLJE PUTEM AGRARNIH REFORMI I KOLONIZACIJA
Govoriću o kontinuitetu srpskog zločina nad Bošnjacima/muslimanima koje traje preko dvije stotine godine.
Bošnjačko stanovništvo sa prostora bivše Jugoslavije nalazilo se od Prvog srpskog ustanka 1804. godine pa sve do agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. pred stalnim terorom koji je dolazio iz Beograda. Samo u novojoj istoriji, jedan kraći period u vrijerme Titove Jugoslavije, zaustavljen je izrazito negativan tretman Srba prema muslimanima, odnosno Bošnjacima. Kako je poznato, u sastavu Otomanske imperije sve do 1878. godine nalazile su se i Srbija i Bosna i Hercegovine. U jedanaest nahija tzv Beogradskog pašaluka muslimansko stanovništvo je bilo u većini jer je činilo 58 posto ukupnog stanovništva. Srpsko označavanje muslimana „Turcima“ zapravo je proizilazilo iz religioznog konteksta stanovništva. Pošto su Turci i Bošnjaci ispovijedali islam, srpsko stanovništvo je ove druge nazivalo „Turcima“. Bošnjaci-muslimani su doživjeli nevjerovatnu golgotu, počev od Karaðorðeve pobune protiv Otomanske imperije. Zna se da su muslimani četiri puta napuštali svoja ognjišta i svaki put su ostajali bez igdje išta. Muslimani Beograda činili su četiri petine spram drugog stanovništva, dok su u Užicu predstavljali skoro 97 odsto ukupnog broja žitelja, a u Pomoravlju 65 procenata. Ovom temom se bavio i dr. Safet Bandžović, istaknuti istoričar iz Bosne i Hercegovine.
Kolaps muslimana u Kneževini Srbiji, koja je još nominalno bila u sastavu Otomanske imperije, dogodio se 1867. godine odnosno 1882. godine iz dijelova jugoistočne Srbije. Ovo se činilo direktnim kampanjama istjerivanja stanovništva iz njihovih kuća, a vlada kneza Mihaila Obrenovića je po dolasku na vlast u Srbiji radila izrazito negativnu kampanju protiv Otomanske imperije. Neredi su 1860. godine potresli Srbiju. Srpsko pravoslavno stanovništvo je napalo muslimane, istorijski su verifikovane prave ulične borbe. O tim strašnim danima za muslimane pisao je srpski političar toga vremena Nikola Hristić, koji u knjizi Zapisi starog Beograðanina piše o tom dogaðaju: „Puškaranje se širilo svuda gde su Turci stanovali. Naši ljudi su napadali na turske kuće, a Turci su otuda pucali i branili se. Oni su bili jako zastrašeni... nisu smeli ni prenoćiti u svom stanu...Naši ljudi su upadali u turske kuće i pljačkali...“
Hristić dalje piše da su „u turskoj tekiji, koju od srpske policije rastavlja jedna ulica, živeli hodža sa ženom i kćerkom od 16-17 godina“. Srbi su ih napali i preko zida su se popeli na krov, razvalili su tavanicu i unutra uskočili, „hodža je ubijen, a kći mu zaklana“.
To je vrhunac napetosti koje izazivaju Srbi u nakani da se jednom zauvijek riješe muslimana. Meðunarodna konferencija u istanbulskom predgraðu Kanlidži održana je 1862. posvećena je srpsko-turskim sukobima, ali joj je epilog bio unaprijed poznat. Istorijska je činjenica da su se francuska i ruska vlada dogovorile o zajedničkom nastupu u odbrani srpskih interesa. U 12 tačaka konferencija je riješila o rušenju Sokola i Užica, s tim da „Turska izlazi iz Srbije od svuda pa i varoši Beograda“. Po tom protokolu Srbija je zadržala garnizone u Beogradu, Smederevu, Kladovu i Šapcu. Poruke iz protokola muslimanima su odveć jasne – oni moraju napustiti što je moguće prije Smederevski sandžak odnosno Beogradski pašaluk. To je krajnje nepravedno, ali sila zakon ne moli.
Evo statističkih podataka.
U Beogradu je 1862. godine bilo 2.382 zgrade i kuće, od čega 842 srpske i skoro duplo muslimanskih kuća (1.486). Poslije nereda na ulicama Beograda 1862. godine narod je iz varoši, koja je etnički bila pretežno muslimanska, bježao u beogradsku tvrðavu. Oko 600 muslimana našlo je utočište u njoj, a onda počinje masovno iseljavanje muslimanskog stanovništva. Od 13. septembra 1862. godine u Beograd su stigli parni remorkeri na koje se ukrcavaju protjerani muslimani varoši. Oni su otjerani zauvijek, najprije u Lom Palanku a onda u Niš, Vidim, Brčko i dalje. Skoro niko nije bio pošteðen. čak i oni koji su priložili svjedočenja da su lojalni graðani morali su krenuti na ovaj put bez povratka. Protjerani su u susjednu Bosnu. Zna se da je 1862. godine iz Srbije iseljeno 8.000 „Turaka“, kako su Srbi nazivali lokalno muslimansko stanovništvo, a preostalih više destina hiljada muslimana morali su napustiti 1867. godine Beograd i ostale gradove, kada su oni definitivno predati na upravu srpskoj vlasti.
Razorne posljedice istjerivanja iz svojih domova dočekali su i stanovnici Užica koji je pored Beograda bio izrazita muslimanska varoš sa „3500 turskih i 600 srpskih kuća“ i da se muslimansko stanovništvo iselilo u Bosnu 1834. godine . Nastaje otimačina muslimanskih posjeda, dok su kuće protjeranih muslimana Srbi pretežno zapalili, a kako piše Vladimir Karić u Užicu je 1844. godine bilo 3.697 „Turaka“ i samo 707 Srba . Odjeci konferencije u Kanlidži osjetili su se brzo i u Užicu. Neposredno po završetku konferencije podmetnut je požar od strane Srba zašto su optuženi muslimani, a požar je služio kao izgovor Srbima da požure sa iseljavanjem muslimana. U svojim memoarima Miladin Radović, čije riječi prenosi S. Ignjić u knjizi Užice i okolina 1862-1914., piše:
“Pusta i otvorena zjapi velelepna Šehova džamija, i niko ne misli na turbeta, nišane i svetinje, niti se svet više kupi u Musalu punoj nekad zelenila, u najlepšem kraju turskog Užica“.
U pregovorima o statusu Užica razgovarali su turski i srpski izaslanik Ali-beg i Ilija Garašanin. Ovaj posljednji se smatra rodonačelnikom srpskog velikodržavnog koncepta. Njih dvojica, Ali-beg i Garašanin, potpisali su ugovor da se „užički grad bez odlaganja raskopa, a delije isele u Bosnu“ . Po pisanju autora, muslimani Užica su vijest o predaji čaršije i svom iseljavanju u Bosnu čuli brzo nakon što je sultan presudio i ništa im nije pomoglo što su je dočekali sa negodovanjem i neodobravanjem. Povratka, meðutim, nije bilo. Njihov put bio je već odreðen - Bosna. Srbija se tresla u snažnim emocijama radosti izazvanim iseljavanjem njihovih sunarodnika muslimana. Osjećala je to kao trijumf svog povijesnog sna da gleda ponižene muslimane kako napuštaju njen teritorij.
Kontinuitet i identičan način istjerivanja muslimana sa njihovih ognjišta
To je bio nacionalni projekt zatiranja svega muslimanskog, u srpskoj terminologiji „turskog“. Koliko je to bio važan projekt za Srbe govori podatak da su od aktuelne srpske vlasti kažnjavani rabadžije i kiridžije koji se nisu odzvali na poziv za protjerivanje muslimana. U organizovanim transportima prebacivani su muslimani iz Užica i drugih dijelova Srbije prema Bosni. Miladin Radović koji je bio savremenik tih zbivanja piše da su brzo došli iz beogradskog, valjevskog i kragujevačkog okruga najamni prevoznici, njih oko 700 - 800, „te muslimani potovariše pokretnost, pa uz pratnju naše vojske odoše u nedodin“. Koliko je to bilo masovno i temeljito protjerivanje vidi se i po dužini kolone prognanika koja se praćena slavodobitnom pjesmom srskih vojnika, kretala iz Užica ka Bosni. čelo kolone, svjedočili su savremenici, bilo je u Kadinjači, a „rep u varoši“ . Muslimani Užica protjerani su u najvećem broju u Bosnu, Albaniju, Makedoniju i manji broj u Priboj , Zna se da je iz Užica protjerano blizu 3.000 odraslih muslimana i nešto ispod 1.000 djece. Iseljeni muslimani iz Užica, grada Sokola, sela Bučje, Gračanica, Aluge, Zakucani, Male, Donje Poštenje i drugih mjesta naselili su se u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni. Istorijske činjenice tog vremena kazuju da je otomanski sultan istjerane muslimane koji su svoj dom našli u u Bosni oslobodio od davanja državi i od vršenja vojne službe. Zna se i da je na novom staništu osnovano šest kasaba: Kozluk, Šamac, Orašje, Brezove Polje, Kostajnica i Orahovo.
Sidki Hadžihuseinović Muvekkit u Povijesti Bosne i dr. IbrahimTepić u Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878. iznose podatke o naseljavanju nevoljnika koji su protjerani u zvornički kraj, Tuzlu, Bijeljinu, Bosanski Šamac (Gornju Aziziju), Gračanicu, Srebrenicu, Donju Aziziju (Orašje), Vlasenicu, Sarajevo. Brezovo Polje... Srbima su kao plijen ostale kuće, imanja, zemljišta. Uslijedile su pljačke privatne imovine. Vlast u Užicu konstatuje u jednom aktu: „kuće i ostale turske ograde, što su ovde posle požara i iseljavanjha Turaka zaostale, povreðuju naši ljudi, više manje otkidajući i odnoseći patose, tavane, vrata itd“ . Nikakve milosti nije bilo za muslimane, koje su povreðivali već i samom činjenicom da su ih zvali „Turci“, ali to su minorne uvrede koje su istresali na njih „isfrustirani“ pobjednici. Prema pisanju Jovana Skerlića, Crnogorci kao partneri Srba u nečasnim rabotama protiv muslimana nazivali su ovaj nesretni narod „turskim skotovima“, „azijskom kugom“. Bajkovitih pripovijedanja u kojima se Srbi kite pobjedama protiv Turaka u stilu „hajduci napadaju begove dvore, lepu Srpkinju spasu, a Turke sagore u plamenu“ i slično, bilo je veoma mnogo. Sve ove pripovijesti prepune su negativne strasti, sadizma i ogromne mržnje.
Iako su iz Srbije istjerani njeni muslimanski stanovnici, srpska vlast koja je kontrolirala cijeli prostor nelagodno se osjećala zbog prisustva turskih garnizona na njenoj teritoriji. Ona je stalno vršila otvoreni pristisak na Portu tražeći od nje odlazak iz tvrðava u Beogradu, Smederevu, Šapcu i Kladovu. Kako je Otomanska imperija u 19. vijeku bila na svom zalasku, ona više nije imala snage da sačuva svoj srpski plijen zarobljen u 14. vijeku, pa je sultan 1867. godine donio ferman o predaji ovih gradova u srpske ruke. Oni muslimani koji su hteli ostati morali su se odreći sebe, tj. „vratiti se veri pradedovskoj ili da budu Srbi islamske vere“, a ukoliko i to neće onda su se morali pisati kao „cigani“. Ako i to odbiju morali su napustiti Srbiju. Većina je odabrala odlazak sa svojih vijekovnih ognjišta. Mnogo sličnosti sa progonom Jevreja koji će se dogoditi stotnjak godina kasnije, što sve govori o pojavi fašizma u Srbiji mnogo prije Hitlerovih rasnih zakona. Tako je, eto, završila era muslimanskog prisusutva u Srbiji.
U Bosni i Hercegovini Otomanska imperija zadržala se sve do Berlinskog kongresa 1878. godine, kada je ova teritorija došla pod vlast Austro-ugarske monarhije.
Poslije raspada Autrogarskog Carstva uspostavljena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1. 12. 1918. koja će 1929. godine promijeniti ime u Kraljevina Jugoslavija. Srpska otimačina vlasništva nad bošnjačkom/muslimanskom zemljom institucionalizovana je u prvim godinama postojanja Kraljevine. Prethodno, u Balkanskim ratovima 1912/13 godine, Srbi su tokom pregovora proširili svoju teritoriju na Kosovo, dio Sandžaka i na Makedoniju. Teritorij su širili za pregovaračkim stolom.
Inače, Srbi su godinama činili ratne zločine nad Bošnjacima, Albancima, Makedoncima. U svim agresijama su ubijali pripadnike ovih naroda, masakrirali ih i silovali, mučili, progonili i protjerivali. Usamljeni, poniženi i nezaštićeni Bošnjaci/muslimani su se iseljavali i tako se mijenjala demografska struktura. Na „očišćene“ teritorije Srbi su dovodili svoje sunarodnike. Zločin provoðen u krvi ostao je odrednica srpske nacionalne politike i sastavni dio njihovog nacionalnog bića u svim ratovima u koje su oni bile uključeni. Oni su bili glavni akteri svih agresija koje su provoðene na južnoslovenskom području zaključno sa posljednjim jugoslovenskim ratovima.
Posrbljivanje teritorije kroz genocid, agrarne reforme i kolonizacije
Ali sada se vratimo unazad, kako bismo shvatili suštinu velikosrpske politike koja je ostala aktuelna i danas, 20 godina od potpisivanja mira u Daytona, nakon krvave srpske na bosansku državu, na Bošnjake/muslimane i druge nesrpske narode. Nekad časna JNA, kojoj su vjerovali svi u tadašnjoj državi, postala je u devedestim godinama prošlog stoljeća zarobljenik beogradskog velikosrpskog režima i vojni provodnik te politike. Hegemonistička velikosrpska ideja osvajanja tuðih teritorija naslanjala se na stavove u ideološkom spisu poznatom pod imenom „Načertanije“ koji je 1844. godine osmislio već pominjani Ilija Garašanin. Namjera velikohegemonističkog programa osmišljenog u danima borbe srpskog naroda protiv Turaka i tokom 200 godina provoðenog iz Beograda bila je da se obnovi i revitalizira „Dušanovo carstvo“ a ova opasna politika bila je usmjerena prema susjednim narodima. U osvajačkom i fašističkom dokumentu Načertanije nedvosmisleno se ističe da Srbija ne može biti zadovoljna plijenom iz Prvog i Drugog srpskog ustanka. Vidjeli smo naprijed kakvim užasnim terorom je došla do državnih teritorija. Srbija je tim dokumentom „nanišanila“ Bugarsku i Crnu Goru, sjevernu Albaniju i po prvi put teritorije koje nisu bile obuhvaćene krunom cara Dušana: Bosnu i Hercegovinu, Srem, Banat i Bačku. Ideologijom velikosrpstva bile su zaražene dinastije Obrenovića, Karaðorðevića, četnici kvislinga Draže Mihajlovića i otvoreno akademici SANU s kraja 20. vijeka. Ova ideologija i strategija ostala je potpuno ista skoro 200 godina. Možemo se složiti sa profesorom Philip J. Cohen-om da je srpski fašizam stariji od Hitlerovog i da vuče svoj korijen od prvog srpskog ustanka 1804. godine. Ideologija Načertanija ni danas nije mrtva iako je Srbija izgubila sve jugoslovenske ratove devedesetih godina prošlog stoljeća. Ona je i dalje živa, ona stupa južnoslovenskim prostorom umivena i očešljana, ali bit te velikosrpske ideje nikada nije uništena. Ona je kao hidra, ako joj se otkine jedan pipak, naraste joj drugi, nikad ne posustaje, ona uvijek ima snagu nadojena zlom idejom srpskog nacionalizma krećući se za ehom bolesnog šovinističkog zvuka. Osnovni cilj te politike, koja se s vremena na vrijeme pritaji a onda ponovo glasno hukne, je osvajanje teritorija, snažan prodor na zapad preko Drine, u Bosnu i Hercegovinu, i osvajanja dijelova susjedne Hrvatske, progon i potpuno uništenje nesrpskih naroda koji im se naðu na putu, jer je njihov cilj stvaranje velike Srbije u kojoj bi svi Srbi trebalo da žive zajedno. Srpsko voðstvo se kroz vijekove služi lukavom strategijom.
Na osvojnim teritorijima u agresivnim ratovima oni mijenjaju etničku sliku kroz agrarne reforme i kolonizacije.
Velike promjene vlasništva nad zemljišnim posjedima zabilježene su tokom agrarne reforme koja je izvedena 1918. odnosno 1919. godine. Nakon uspostavljanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca muslimani/Bošnjaci su došli u izrazito inferioran položaj. Oni su svedeni samo na vjersku manjinu, religioznu skupinu, čime im je oduzeta politička autonomija. Izgubili su, naravno, i kulturnu autonomiju kako to dobro primjećujen prof. dr. Dženana Efendić Semiz. Stanje vlasničkih odnosa nad zemljišnim posjedom je drastično izmijenjeno. To se može pratiti iz uporednih podataka.
Prema popisu zemljišnog posjeda koji je proveden osam godina prije agragrne reforme, 1910. godine, Bošnjaci-muslimani su imali 91,1%, Srbi-pravoslavci 6%, Hrvati - katolici 2,6 odsto i tzv. „ostali“ 0,3 procenta zemljišnog posjeda. Zapravo, prema zdravoj logici, koju iskazuju istoričari, vidi se da je izvršen prepredeni genocid nad Bošnjacima muslimanima kojima je za simboličan naknadu, koja čak nije u cjelosti ni isplaćena, zapravo, oduzeta njihova zemlja. Došlo je do masovnog osiromašenja bošnjačkih zemljoposjednika. Preko noći je stvorena armija bezemljaša i siromašnog svijeta. Mnogi od njih spas od bijede su potražili u iseljavanju u Tursku. Zabilježni su i slučajevi da su nekim porodicama uzete i okućnice. Oteti zemljišni fond pripao je nakon toga srpskim porodicama iz raznih dijelova novostvorene kraljevine – iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske krajine i Crne Gore. U tako stvorenoj situaciji Srbi su upisani u zemljišne knjige bez ikakve naknade kao vlasnici zemlje.
Evo još statističkih podataka.
Bošnjacima/muslimanima je tokom agrarne reforme 1918/1919. godine oduzeto, a zapravo oteto, 1.175.305 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Potom je 249.518 srpskih porodica dobilo potpuno besplatno ovu zemlju. Ako se poðe od činjenice da jedna porodica ima 4 člana, kako to računa dr. Semiz, onda je milion srpskih kolonizatora koji su došli iz drugih dijelova kraljevine, a posebno solunski vojnici koje je trebalo nagraditi, postalo vlasnikom i posjednikom muslimanske zemlje.
Oni su muslimansku zemlju dobili džaba zbog toga što su bili pripadnici najsnažnije, povlaštene nacije. Arhitekti velikosrpskog projekta imali su zadatak da dovedu kolonizirane Srbe i da tako izmijene demografsku sliku. Cilj je bio prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju. Namjera ideologa srpske hegemonističke politike bio je da u pogodnom momentu, kada se stvore historijske prilike, Bosnu i Hercegovinu kao tzv. „srpsku zemlju“ priključe velikoj Srbiji.
Cijeli projekat je bio antiislamski, jer se Srbi ni tada a ni danas nisu mogli oteti nazadnoj svetosavskoj ideologiji, koja je manje narode namjeravala zatrijeti radeći neprekidno na afirmaciji i ostvarenju vrhovnog načela: jedan narod jedne religije u istoj državi. Da je ovo bio duboko antiislamski projekat najbolje se vidi iz podataka da je agrarna reforma provedena u mnogo manjem obimu u Sloveniji i Hrvatskoj, prema statističkim podacima ¼ od ukupno oduzete zemlje.
Nasilje nad Bošnjacima traje dva vijeka
Nakon što je u Bosni i Hercegovini, koja je bila sastavni dio SFRJ, pobijedila socijalistička revolucija i nakon pedeset godina mirnog života u kojoj je revnopravnost naroda proglašavana svetinjom, došla je 1992. godine i agresija sa istoka zajedničke države. Velikosrpski koncept koji nije nikada ugušen i koji je tinjao zatomnjeno u jugoslovenskim njedrima, provalio je svom snagom, najprije kroz stavove i načela SANU 1986. kojoj se priklonio i državni vrh u Srbiji na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Bez milosti su uklonjeni svi oni koji nisu podržavali srpsku agresivnu politiku. Stari velikodržavni hegemonistički koncept bio je osloboðen svih stega i ideoloških okova kojim je bio „zarobljen“ pedeset godina u Titovoj Jugoslaviji. Takozvana JNA, koja je godinama prije bila uzdanica svih njenih naroda, posrbljena je i postala je velikosrpska vojska čija je suština bila da vojnom silom čisti prostor od nesrpskih naroda. Preko noći zvijezda petokraka na kapi zamijenjena je srpskim simbolima.
Eklatantan primjer otimačine tuðe zemlje vidjeli smo 1999. godine u agresiji Miloševićeve policije na Kosovu kada je hiljade Albanaca, uglavnom pripadnika islamske vjeroispovijesti, protjerala sa vlastitog ognjišta. Televizijske vijesti prikazivali su cijeli jedan narod na traktorskim prikolicama i u dugim kolonama. čišćenje albanskog naroda i pokušaj stvaranja drugačije demografske strukture, bila je realizacija velikosrpske agresivne ideologije o revitalizaciji Dušanovog carstva, koja je Srbima postavljena u Garašinovom Načertaniju.
Primjenjena je ista strategija kao u svim agresijama koje su predvodili Srbi od prvog srpskog ustanka do danas, što sam naglasio kroz ovaj rad. Poubijati, istrijebiti, zastrašiti kroz mučenja, silovanja i tako očistiti prostor koji su namjeravali uključiti u Veliku Srbiju. Zatim je trebalo da uslijedi kolonizacija očišćenog prostora, što su srpske vlasti djelomično već učinile povinom devedesetih godina preseljavanjem srpskog stanovništva iz Kninske krajine i drugih područja Hrvatske u na prostor Bosne i Hercegovinu u kojem oni imaju kontrolu. U krajeve pod srpskom vlašću, Republika Srpska, većina bošnjačkog/muslimanskog i hrvatskog stanovništva nikad se nije vratila na svoje ognjište iz razloga što im nisu omogućeni uslovi za normalan život a bošnjačko djeci pravo da svoj jezik u školi nazivaju bosanskim. Ili, nakon raspada Jugoslavije došlo je do otvorenog miješanje srbijanske države u meðumuslimanske odnose u Srbiji sa ciljem podjele muslimane te zemlje, što je beogradskom režimu i pošlo za rukom. Tako danas postoje dvije Islamske zajednice u Srbiji. Ako se kite da su zaista demokratsko društvo, zašto Srbija nasilu želi posjeći jedinstvo Bošnjaka sa svojom maticom u Bosni i Hercegovini? Ovo tim prije što srpska država zastupa čvrsto stav o jedinstvenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji i dijaspori. Ovdje očigledno važi logika dvostrukih standarda za istu stvar.
Epilog. Srpska politika čeka povoljnu priliku da na postoru kojeg su već pripremili i zaokružili izvrše destrukciju Bosne i Hercegovine i da ga priključe drugoj državi. Ukoliko ne želi gledati nova razaranja u Bosni i Hercegovini, svijet ne smije unedogled čekati i tražiti od Srba popustljivost i „dozivanje pameti“ i stalno ih puštati da razmisle o perspektivama zajedničkog života. Problem je u tome što Srbi imaju davno već projektovani uklon, o kojem sam naprijed govorio, a koji ne žele napustiti. Ali, razlika je u tome što Bosna i Hercegovina nije Jugoslavija, koja je bila federalna republika sastavljena od šest država koje su 1943. godine odlučili da žive zajedno. Bosna i Hercegovina je državno-politički teritorij, koji postoji hiljadu godina kroz historiju i koji je oduvijek bio jedinstvena politička i državna zajednica i koju su tako tretirali i strani kolonizatori. Svijet, dakle, mora mnogo aktivnije djelovati u Bosni i Hercegovini i na cijelom prostoru Balkana, posebno na Kosovu, jer je jasno da ideja velokosrpstva nije poražena i da ona čeka povoljnu priliku za svoju potpuno regenarciju.